PACIJENTI

HANA HEGEDUŠIĆ / Valentina

Hana HegedušićPjevam da zaboravim…

Svoje je ludilo prvi put primijetila 1987. dok se Zagreb mijenjao. Bilo je to zbog Univerzijade. Prvo je, naravno, mislila da su svi drugi ludi. A onda je shvatila da nisu. Pjevala je. I plesala. I glumila. I jedva čekala vidjeti novo lice svoga grada. I onda su otkrili nove fasade. Njezin grad je zauvijek nestao, a nju nitko ništa nije pitao. Ni koju boju, ni uzorak, ništa. Od onda joj je teško. Vidi i čuje spodobe oko sebe. Nekad pjevaju. Nekad ne. Savjetuju joj da ode. Iz grada. I otišla je. Nije pomoglo. Vratila se. Opet je pjevala. I plesala. I glumila. Sprijateljila se sa svojim spodobama. Dala im imena. Sad joj je lijepo s njima. Zapravo, shvatila je da nikada nije sama. Uvijek je netko uz nju. Netko tko ju poznaje. Sada one pjevaju i plešu i glume s njom. I znate što? Ne treba izlječenje. Ne želi ih se riješiti. Želi da ih pustite na miru i bavite se sobom i svojima.

NA VRH